Nekategorizirano

Svi utisci o Južnoj Africi i doživljaju Namibije na jednom mestu

Posle manje od dve nedelje, nastavili smo put od Južne Afrike do Namibije. Šta smo sve tamo doživeli, pročitajte u nastavku bloga.

Sumirani utisci o JAR-u

Velika razlika između siromašnih i bogatih je prilično upadljiva, oseća se prisustvo kriminala, svuda se živi iza rešetaka, svuda oko sebe vidite mnogo siromaštva, osim u delovima namenjenim bogatima. Mnogo prosjaka može da vidite svuda po putevima, a na semaforima velikih raskrsnica deca prose i rade svašta, peru kola, prodaju novine i izvode razne akrobatske tačke da dobiju novčić ili dva. Nije na odmet preduzeti neke mere predostrožnosti, zaista nije suvišno, na primer, izbegavati mračne, usamljene ulice i oblasti koje Lonely Planet i drugi web portali nazivaju opasnim, posebno noću. Uverite se da su vam vrata automobila uvek zaključana i da nemate spuštene prozore u čudnim krajevima, da imate toalet za hitne slučajeve (toalet kese) za prvu pomoć za malu decu u kolima, jer nije pametno da idete u toalet u mračnim prostorima. Takođe, mudro je da uvek imate malo prostora iza automobila na crvenom svetlu kako biste mogli da prođete pored auta ispred sebe ako primetite da se nešto čudno dešava ili da vam se neko približava. I nemojte noću da vozite po zabačenim putevima i budite oprezni, ali posebno pazite da ne ostanete bez goriva (ponesite dodatni kanister u auto). Nosite torbicu na prednjoj strani i držite sve džepove zatvorene. Ne nosite sa sobom dragocenosti i ne izlažite nakit  i satove na videlo, kao i telefone, uopšte ih ne stavljajte na sto u bilo kom restoranu.

Inače, ovaj deo je izuzetno zelen i priroda je jedinstvena, spektakularna. U ovaj deo sveta se ne ide zbog muzeja i galerija, sve što vredi nalazi se u prirodi. Životinjski svet je veoma bogat i kao što putevima kod nas šetaju psi i mačke i ptice, ovde srećemo majmune, nojeve, pingvine i još mnogo toga. Kada kroz prozor pogledate u prazninu, kada tog dana treba da vozite još 500 km, oči vam se zaustavljaju na krdu zebri ili slonova. Ova zemlja nudi i mnogo adrenalinskih užitaka: zip lajn, ronjenje sa ajkulama, paraglajding, surfovanje, kajak, penjanje, kanu… Možda razlog leži u činjenici da imaju mnogo sunčanih dana, čak i 300, međutim, vrućine nisu toliko žestoko pa možete da se oprobate u svim aktivnostima. Pa, u stvari, i zima je blaga, pa uvek ima akcije za sve željne adrenalinskih avantura.

Zemlja je svetski poznata po odličnom vinu, čiji je ukus zaista nezaboravan, a iznad svega smešno niske cene su još više za pamćenje. Putevi su svuda iznenađujuće odlični, dobro obeleženi i široki, hrana je i dalje prilično slična evropskoj, posebno engleskoj, što je logično s obzirom na kolonijalnu prošlost, ali i dalje dominira bultong, dosta mesa (npr. specijaliteti su grickalice od suvog mesa, braaai nyama, bobotie). Saznali smo da se zaslađuju malva puddingom i amarulo don pedrom. U stvari, tamo žive ljudi iz celog sveta i nemaju svoju autohtonu kuhinju. Na vrhu jelovnika je gotovo isključivo meso, pripremljeno na sve načine, sušeno pečeno, kuvano i začinjeno na 1001 način. Meso je mnogo jeftinije nego kod nas, takođe izuzetno ukusno, što omogućavaju mnogi zeleni pašnjaci, zbog čega verovatno i preovlađuje goveđe meso. Naći ćete i neobičan izbor mesa kao što su meso noja, gnu i kudu, krokodili i drugo. Tu je i mnogo morskih plodova, što uvek uključuje čašu odličnog vina. Ne nedostaje tropsko voće poput manga i banana, raznih orašastih plodova i svežeg ukusnog povrća i puno mlečnih proizvoda, verovatno zato što ima dosta pašnjaka.

Blog: Naša prva postojanka v Afriki – Pretoria

Zašto je JAR vrh?

  • Zato što je sve mnogo jeftinije nego u Sloveniji, oko 30-35%.
  • Zato što je to porodična destinacija, koja na površini od 60 Slovenija nudi izuzetnu životinjsku raznolikost i raznovrsnost, jedinstven pejzaž, odličnu hranu i spektakularna adrenalinska iskustva.
  • Zato što je u istoj vremenskoj zoni kao Slovenija i nema problema sa spavanjem i jetlegom.
  • Zato što je bezbedna po pitanju bolesti i ne zahteva vakcinaciju, malarija takođe nije prisutna.
  • Zato što je idealno vreme za posetu između oktobra i marta, jer je to topao i sušan period. Najbolje vreme za posetu je naša jesen ili zima i njihovo proleće.
  • Zato što je prenoćište pristupačno i super komforno, a najbolje i najisplativije je spavanje u pansionima (Guest Houses), jer su povoljni, udobni i čisti, pa imate kontakt i sa meštanima, vlasnicima. Mnogo toga naučite iz prve ruke, ali oni obično sami pripremaju doručak, što se pokazalo kao vrhunsko iskustvo sa domaćom hranom.
  • Zato što nećete imati problema sa jezikom, jer je engleski jedan od službenih i glavnih jezika.
  • Zato što je vožnja sopstvenim vozilom daleko najbolji način putovanja, istovremeno i najbolji način za obilazak ove zemlje. Kao što rekoh, putevi su zaista veoma uredni, posebno magistralni put N2, koji prolazi kroz ceo jug, super je širok, pregledan, obeležen i bezbedan. Gorivo je mnogo jeftinije nego u Evropi, putarine nema. Na putu ima dosta zaustavljanja. Iznajmljivanje automobila je veoma povoljno, pogotovo ako se rezerviše dosta unapred, što sada nije slučaj, za vreme korone, jer nema gužve turista.
  • Zato što je zdravstvo super regulisano, čak i na mnogo višem nivou nego kod nas. Privatne bolnice su u svim većim gradovima (izaberite one privatne koje su za belce).

Što se mora tiče, ova zemlja nije destinacija za brčkanje i kupanje. U vreme našeg putovanja temperatura vode je bila između 15-17 stepeni °C. Što se više krećete ka slobodnom istoku, to ste bliže Indijskom okeanu, gde je malo toplije, ali nije Karipsko more. Mnogo je i jakih struja i talasa, a pre svega, bar kod nas, straha od ajkula. 😊 Kupanje je dozvoljeno samo na plažama koje imaju plave zastavice, što nismo baš primetili tokom našeg lutanja, još nije leto.

Put do Namibije

Poslednja stanica pre napete vožnje ka nečemu novom za sve – Namibiji (jer je Jasna ranije prokrstarila celu Južnu Afriku, ali još uvek nije bila u Namibiji) bila je nekoliko dana zaustavljanja u Cape Town-u.

Među svim onim što smo kasnije videli, Južna Afrika je svakako daleko naj urbanizovanija, evropska, slična Sloveniji, mogala bih da je opišem kao afričku Švajcarsku. Cape Town je svakako jedan od najlepših gradova, mada ni druge ne treba potcenjivati. Istina je, međutim, da Cape Town ima svoju posebnost jer gleda na moćni okean s jedne strane i jedinstvene obronke planina s druge. Cela zemlja okolo je izuzetno plodna, vinogradi su svuda u izobilju, a grad je veoma šaren, pun svih nacionalnosti, života i pulsa. Za mene lično, Cape Town je jedan od najlepših gradova na svetu. Smatra se da je najstariji grad u zemlji, a takođe je i glavni zakonodavni grad u zemlji. Mnogo viktorijanskog, kao i kolonijalnog holandskog stila pomešano je sa modernim zgradama. Za naša dva dana posete nismo imali puno sreće sa vremenom jer je duvalo kao da će oluja. Ovo je takođe bio razlog zašto je Table Mountain bila zatvorena i nažalost nismo mogli da se popnemo na vrh. Ali prepustili smo se verovatno najboljem noćenju na celom putovanju, odnosno hotelu Cape Heritage, koji nas je razmazio svojim đakuzijem na krovu po kiši, luksuznim sobama i bogatim doručkom. Trebalo nam je malo odmora i sna, a po lošem vremenu, odmaranje u hotelu je bilo odličan izgovor.

Ispred hotela su nas na parkingu čekala naša dva džipa, koja su iz Namibije dovezla dva ljubazna vozača iz Okavango rent-a-car kompanije. Dobili smo Nissan Patrol džip sa svom kamp opremom (krovni šatori, sklopivi sto, sedam kamp stolica, baterijska lampa, plinska boca, ploča za kuvanje, sekira, lopata, 40-l 12-voltni kompresor frižider/zamrzivač, daska za sečenje, okretač, nož za hleb , klešta, kašika za serviranje, nož za mesar, nož, kanta za otpatke, čajnik, otvarač za konzerve, tiganj, lonac sa poklopcem, tanjiri, noževi, viljuške, kašike, kašičice, činije za pribor za jelo, činije za desert, šolje i čaše za piće…). Morali smo da uzmemo dva, pošto nas je bilo devetoro i na svakom autu su bila po dva šatora. Bilo je oko 9 sati do prelaska granice sa Namibijom. Puni adrenalina i očekivanja, smestili smo se u džip, pre toga smo razumno spakovali sav svoj prtljag i krenuli u nova iskustva. Put nas je prvo odveo do zaliva Svete Helene, sela u okrugu Zapadna obala u provinciji Zapadni Kejp u Južnoj Africi. Veliki zaliv Svete Helene je glavni ribarski grad, a takođe i luka Sandy Point – jedna od dve luke u zalivu (druga je u Laaipleku) na zapadnoj obali Južne Afrike. Zimi je domaćin mnogih ribolovnih aktivnosti koje inače nismo videli. U zalivu ima 11 fabrika za preradu ribe, videli smo dosta tabli i putokaza koji vode do njih. Prema portugalskom istraživaču Vasku da Gami, opisano je kao „mirno i spokojno mesto“. Nije bilo mnogo vremena jer smo hteli da pre mraka pređemo granicu, od Cape Town do granice u Vioolsdrif, razdaljina je 8 h i 38 min prema navigacije, 676,8 km, pa smo ovde pili samo kafu i divili se prelepoj prirodi. Auto nam je bio toliko velik da smo se tokom puta mnogo varali 😊. Fiona nam je kupila dva plava jastuka sklopiva u rolnu, koje smo pored ćebeta i jastuka stavili između dva reda sedišta u autu. Spavali smo kao bebe, svi osim vozača 😊Mihe. Dakle, čak ni velike udaljenosti nisu previše naporne. Policija, koja nas je zaustavila, ne mara za spavanje na podu u vožnji, a dečija auto sedišta ovde nisu praksa. Videli smo čak i dosta automobila u kojima je bilo 10 puta više putnika nego sedišta.

Ručak u Lambertovom zalivu

Odvojili smo vreme za ručak u malom ribarskom gradu u južnoafričkoj provinciji Zapadni Kejp, koji se nalazi 280 km severno od Cape Town. Deo je opštine Cederberg. Ovaj priobalni grad je proglašen „dijamantom zapadne obale“ zbog svojih belih plaža, divljih životinja i jastoga. Iako je prvenstveno ribarski grad, zbog svoje umerene klime tokom cele godine, postao je važna turistička atrakcija na zapadnoj obali. Zaliv Lambert je dobio ime po admiralu Lambertu iz britanske mornarice, koji je sproveo pomorsko istraživanje zaliva između 1826. i 1840. godine. Između jula i oktobra svake godine, sunčane ravnice i planine od peščara na zapadnoj obali Južne Afrike zaogrnu se u briljantne boje svetski poznatog divljeg cveća. Videli smo samo deo toga i bilo je zaista zapanjujuće, ali nažalost opet nije bilo dovoljno vremena da napravimo dan ili dva pauze. Mogu reći da naše putovanje zaista nije bilo odmor. Velike udaljenosti, humanitarna misija i transport velike količine robe za distribuciju, blogovanje i kreiranje sadržaja usput i snimanje video sadržaja uticali su na umor, a ponekad i na loše raspoloženje. Pre svega između Mihe i mene, deca to nisu osećala, ali nas dvoje jesmo.

Nastavili smo vožnju duž Riblje reke

Miha se ovde prvi put požalio na tvrdoću automobila, jer menjač nije automatik i rekao je da mu se čini da vozi tenk. Imao je zaista tvrdo kvačilo i nije imao servo, pa je svaki nagli zaokret zahtevao i ruke i koncentraciju, što ga je dodatno umaralo. Nastavili smo uz reku zvanu Fish, koja je dugačka 800 km i time je najduža reka u Namibiji. Nastaje u istočnim delovima planine Naukluf i posle oko 200 km se uliva u branu Hardap, koja je najveći rezervoar vode u zemlji sa obimom od 30 km i površinom od 28 km². Riblja reka, kako mi to prevodimo, ne donosi vodu u kontinuitetu, samo u kišnoj sezoni reka može da se pretvori u bujicu, a van sezone može i da presuši. Tokom sušne sezone, povremeni bazeni snabdevaju vodom mnoge životinje. Glavna atrakcija ovde, kanjon Fish River, koji smo želeli da vidimo, počinje u Seeheimu, na donjem toku reke. Kanjon je dugačak 161 km, širok 27 km i dubok do 550 m. Kanjon Fish Rivera završava se u Ai Aisu, a zatim se reka uliva u reku Orange, koja se graniči sa Južnom Afrikom. I to su bile sve naše stanice narednih dana.

Prelazak granice zahvaljujući koroni nije bio naporan 😊, bar ne na vremenski, jer nije bilo turističke gužve, samo lokalni kamiondžije, ali smo mogli samo da se krećemo kolima. Najteži deo prelaska granice je papirologija, jer je za devet osoba je potrebna potvrda o vakcinaciji protiv žute groznice, pasoši, viza, a pre svega potvrda o testiranju na kovid, što nas je koštalo 3.000 evra za prelazak pet granica.

Slovenačkim državljanima potrebna je viza za ulazak u Namibiju. Pasoš mora da važi najmanje šest meseci na dan ulaska u zemlju. Pasoš mora imati najmanje jednu praznu stranicu za pečate graničnih organa. Ako na svom putovanju takođe posećujete Južnoafričku Republiku, savetujemo vam da imate tri prazne stranice u pasošu, jer južnoafričke granične vlasti mogu da zahtevaju dve prazne stranice u vašem pasošu. Zahtev za vizu se može podneti u ambasadi Republike Namibije. Potrebna vam je i fotografija za pasoš, koju prilažete uz prijavnicu, kopija avionske karte, dokaz o smeštaju u Namibiji, potvrda o zdravstvenom osiguranju, popunjen dokument sa namerom da putujete. Ambasada preporučuje da dokumenti budu overeni: grupne rezervacije: poziv mora da sadrži spisak imena svih članova grupe; višestruki ulazak: plan putovanja / plan putovanja (vize će biti izdate na razumnim osnovama, na primer za one podnosioce zahteva koji žele da ponovo uđu u Namibiju u dalje turističke svrhe ili u slučaju poslovne posete). Sva korespondencija i dokumenti treba da budu samo na engleskom jeziku. Izvor: https://vvv.embnamibia.at/visa-information/ .Vakcinacija protiv žute groznice je uslovno obavezna za ulazak u zemlju, odnosno za putnike koji su bili u zoni žute groznice ili dolaze iz zemalja u kojima je bolest je široko rasprostranjena. Savetuje se vakcinacija protiv malarije (malarija je endemska u severnoj Namibiji). Preporučena zaštita putnika: vakcinacije protiv hepatitisa A, hepatitisa B, japanskog encefalitisa, krpeljnog meningitisa, meningokoknog meningitisa, besnila, tetanusa, tifusne groznice. Preuzmite zdravstveni upitnik za koronu na www.namibiatourism.com. Obavezni su rezultati Covid19 PCR testa ne stariji od 72 sata, računato od datuma uzorkovanja.

Granicu smo prešli oko 21 h, pošto smo se duže zadržali na putu, a navigacija se produžava, nikako ne skraćuje.

I još da dodam, bez brige, Namibija je sigurna država.

Prvu noć smo spavali u kampu Amanzi Trail Camp

Namerno smo rezervisali kamp što je pre moguće blizu granice, samo 30 minuta nakon prelaska i na mestu koje svi opisuju kao prelepo. Kanjon Fish River se smatra drugim najvećim kanjonom na svetu, posle Velikog kanjona u SAD. Kanjon je deo Nacionalnog parka Ais-Ais Richtersveld Transfontier. Ulaz u park nalazi se 10 km od poznatog vidikovca Hell`s Bend na Hobas Restcampu. Ovaj prirodni fenomen nastao je pomeranjem tektonskih ploča, koje su napravile dubok jarak na planinskom platou. Tek nakon tog trenutka došlo je do dalje erozije. Fish River je tada bila oko 300m viša nego danas, pa je tunel očigledno bio najlakši put za prelazak. Zbog tvrdog kamenog sloja platoa reka nije mogla da ide ravnim putem. Dakle, reka ne samo da je produbila kanjon, već je stvorila i karakteristične krivine koje danas čine kanjon Fish River tako impresivnim. Glečeri su završili posao i dodatno produbili kanjon i oblikovali ga u ovaj prelepi pejzaž koji smo videli sledećeg jutra.

Blog: Naša oprema za kampovanje

Da napomenem da smo ove noći, iako u teškom mraku i umorni, po prvi put spavali u našim auto-šatorima na krovu. Postavljanje je bilo lako i brzo, vozači su nam sve pokazali i objasnili ispred hotela u Cape Townu. Noć nije bila hladna, pa su McKinley vreće za spavanje odigrale svoju ulogu savršeno. Te noći smo legli veoma kasno, primetili smo neko treperenje u reci, samo 10 m od šatora za spavanje, nismo želeli da saznamo koja je životinja, ali je bila velika. Gaja se tu pokazala kao najbolja, jer je pažljivo protresla cipele da u njima nije bilo paukova kada je išla iz šatora u toalet. Kampovi su generalno pravo iskustvo i čak i da sam sebi mogla da priuštim boravak u skupim luksuznim ložama za 9 osoba, radije bih izabrala ovu varijantu jer je tako jedinstvena, adrenalinska a zajedničko spavanje u šatoru sa decom mi je pružili toliko lepih trenutaka, priča i ćaskanja. Naročito kada sam ih gledala kako se raduju i penju gore-dole sa lampama noseći Morfemplus knjižice i plišane igračke u šator i vešto zatvarajući mreže protiv insekata, uživala sam. Da, „plašili smo” decu sa insektima zbog potencijalne malarije, koja se češće javlja sa napredovanjem kroz severnu Namibiju. Ozbiljno su shvatili izazov sa komarcima, a moje „užasne“ priče su im se uvukle pod kožu do te mere da im je bilo više nego nama stalo do mazanja repelentima i postavljanja mreža za insekte. Kada smo videli da su komarci zaista retki i kada su nam meštani savetovali da ne uzimamo antimalarike, svesno smo odlučili da ne trujemo mlade ljude i uopšte nismo imali problema. Prva noć je bila najbolja, odlično smo spavali i čekali prve zrake Sunca i svi smo ustali u šest, naravno prvo deca. Šetali su po kampu, posmatrali najneobičnije insekte i gusenice, ali mi smo bili ljuti na bezobrazne majmune i naše neznanje da ne treba ostavljati kese sa đubretom na podu pa smo celo jutro sakupljali đubre po kampu.

Za turiste je lepo da znaju da kanjon, koji nudi kratke i višednevne šetnje, ne radi u letnjim mesecima zbog vrućine. Planinarska staza Fish River može se prelaziti u periodu od aprila do septembra i može da se pređe za 4 do 5 dana. Dugačak je 85 km, a spuštanje u kanjon dozvoljeno je samo planinarima. Dnevnim posetiocima nije dozvoljeno da se penju na kanjon. Dozvola se mora dogovoriti nekoliko meseci unapred, a za prijavu vam je potrebno lekarsko uverenje. Duž kanjona, sa početne tačke pešačenja na Hobasu, nekoliko vidikovca pruža prelep pogled na kanjon. Glavni vidikovac je u blizini Hobase i može se posetiti svim prevoznim sredstvima. Za ostale tačke, potreban vam je pogon na sva četiri točka. Ponegde je put toliko težak i strm da se bez pogona na sva četiri točka ne ide. Mi sa decom nismo ni razmišljali o ovom pešačenju, a nismo ni imali vremena.

Posle samostalno pripremljenog doručka u društvu lopovskih majmuna, sa kojima se Jaša najbolje slagao, nastavili smo put do vidikovca iznad kanjona. O Bože. Neka slike govore više od reči.

Krenuli smo u pravcu kampa Hobas, koji je od ovog najvećeg afričkog kanjona udaljen 10 km. Kamp nudi prostor u hladu i nekoliko livada. Mogu reći da svaki kamp ima opremu za roštilj i priključak za struju, tuševi su negde zajednički, a većina pojedinačnih kampova ima i mini kućicu od cigle, koja ima svoj toalet i tuš, gde smo se “častili” sa odabranim kozmetičkim proizvodima Favn. Luksuz. Zaista. Sama usred prirode, sa kozmetikom od prirodnih sastojaka u rukama. I opet, prednost putovanja u vreme korone (osim ogromnih troškova testova na granicama) je što su kampovi skoro prazni. To znači da možete da birate mesto gde ćete boraviti. Ponuda je dosta različita: jedan je blizu bazena (ovi su u skoro svim kampovima i prelepi), jedan u hladu, jedan na ivici ograde gde vidite divlje životinje. Kamp Hobas radi na agregat, a posle 22h se gasi. Ovo je mene i snimatelja posebno obradovalo 😊 jer smo bili jedini čiji je pravi posao počinjao kada su ostali otišli na spavanje. On je uređivao video snimke, a ja sam objavljivala i pisala članke i uređivala fotografije. Bez struje, interneta i svetla to od tada uglavnom nije bilo moguće, zato sada kada smo kod kuće objavljujemo mnogo materijala. (Usput, ponesite satelitski telefon sa sobom ako se nađete negde gde nema signala i potrebna vam je pomoć.) Izabrali smo zalazak Sunca. Fascinantan. A prednost korone, opet, bili smo sami, samci.

Nastavili smo do Sossusvlei-ja

Područje Sossusvlei, prema kom smo nastavili dan kasnije, pripada širem regionu južnog Namiba sa homogenim karakteristikama i veličinom od oko 32.000 km². Proteže se između reka Koichab i Kuiseb. Ovo područje karakterišu visoke peščane dine, živo ružičaste do narandžaste boje, što ukazuje na visoku koncentraciju gvožđa u pesku i posledične oksidacione procese u njemu. Najstarije dine su, kažu, one intenzivnije crvenkaste boje. Ove dine su čak među najvišim na svetu. Neke od njih dosežu i preko 200 m visine, najviša je ona sa nadimkom „ Big Daddy“, visoka oko 325 m, ali najviša dina u pustinji Namib, dina 7, visoka oko 388 metara, koju nažalost nismo videli jer je bilo predaleko. Ovde je vrućina već bila prilično jaka, ali je noću bilo neobično jako hladno i morali smo da spavamo u dugim trenerkama i toplom flisu i naravno u vreći za spavanje.

Najviše i stabilnije dine su delimično prekrivene relativno bogatom vegetacijom, ali je potrebno i da pesak ne rasipa, biljke nekako obezbeđuju povezanost i brane pesak od vetra. Ove biljke dobijaju vodu iz podzemnih kratkotrajnih reka koje povremeno poplave, a još jedan važan izvor vode za Sossusvlei je vlaga koju donose svakodnevne jutarnje magle iz Atlantskog okeana. Ovde žive samo životinje koje mogu da prežive sa vrlo malo vode, posebno zglavkari i gmizavci i mali sisari. Veće životinje koje smo videli su samo nojevi i druge male ptice i antilope, sve vrvi od njih.

Prosečna godišnja temperatura ovde je 24°C. Zimi su prosečne noćne temperature oko 10°C i niže, a leti se često kreću oko 40°C. Pošto je ovo pustinja, velika je razlika između dana i noć što je iscrpljujuće za putnike u smislu obezbeđivanja odeće za sva godišnja doba i umora u vrelini dana i hladnim noćima. Zimi gotovo nikada ne pada kiša.

Put nas je dalje vodio u Swakopmundu

Sledećeg dana stigli smo u Swakopmund. To je grad na obali zapadne Namibije, 352 km zapadno od namibijske prestonice Windhoek. Grad u maju ima 50.000 stanovnika i četvrto je naselje po veličini u Namibiji. Najviše ćemo zapamtiti ovo mesto po brojnim prosjacima kojima smo su delili hranu i odličnom restoran sa morskim plodovima, za koji smo, punog stomaka, izvukli Mastercard debitnu karticu na kraju. Jak vetar je duvao baš tog dana. I naravno lepota i nemački uticaj.

Swakopmund je letovalište na plaži i tipičan primer nemačke kolonijalne arhitekture. Osnovan je 1892. godine kao glavna nemačka luka jugozapadne Afrike. Tokom 1970-ih, nemački uticaji su postali očigledni, uključujući nemačke nazive ulica, prodavnica i barova, nemačke dnevne novine i nemački jezik kojim govore mnogi stanovnici.

Atrakcije u Swakopmund uključuju: muzej Swakopmund, morski akvarijum, Kristalnu galeriju i spektakularne peščane dine u blizini Langstranda a južno od reke Swakop. Izvan grada je jedan od samo pet pustinjskih golf terena na svetu, koje smo videli samo izdaleka dok smo prolazili.

Tog dana smo morali da obradimo mnogo fotografija, da napišemo članke i napravimo dosta video snimaka, što nas je jako umorilo, ali smo neizmerno zahvalni što imamo tako vrednu i motivisanu decu sa nama, koja su uvek pomagala da ostvarimo svoje planove .

Sledećeg dana, kada smo se dobro naspavali, napunili smo džipove, obavili veliku kupovinu u supermarketu, zahvalni što imamo Mastercard (nismo morali ni da podignemo namibijske dolare J), koja je zaista svuda prihvaćena, natočili gorivo, i natovarenim dronovima, Go pro kamerama, Nikon aparatima i dvogledom krenuli u novu dugu vožnju, spektakularnog dana, jednog od najlepših.

Stigli smo u Spitzkoppe

Stigli smo blizu Spitzkoppe (na nemačkom „šiljata kupola” ili „Matterhorn iz Namibije”). To je prelepa, jedinstvena grupa golih granitnih vrhova koja se nalazi između Usakosa i Swakopmunda u pustinji Namib. Pročitala sam da je granit tamo star preko 120 miliona godina, a da se najviši vrhovi uzdižu oko 1728 metara visoko. Vrhovi se snažno izdvajaju od ravnih okolnih ravnica, gde smo sreli brojne Bušmane koji prave razne ukrase i nakit i tako pokušavaju da zarade za hranu. I ovde smo širom otvorili naše prtljažnike, delili odeću, igračke, hranu i slatkiše. Srećni pogledi, zadivljeni podeljenom količinom, toliko su ljubazni da nadoknađuju sav dosadašnji trud oko transporta ove robe. I još jednom mogu da kažem da bez pomoći humanih kompanija koje imaju sluha za siromaštvo, čak i kada je daleko od Slovenije, ne bismo uspeli. To su kompanije: Vzajemna, Argeta, Lomas, Svet metraže, Bema ITS, MCCZ, Benquick, Karcher, Favn, Mali zakladi, Intersport, Violeta, GH Holding, Monna Lisa, Studio moderna, Lekos, Redoljub, Porodnišnica Postojna, Autan …

Poseta Himbama

Samo malo dalje od Spitzkoppea odlučili smo da posetimo pleme Himba. Autohtoni ljudi koji žive u severnoj Namibiji zovu se Himba. Oni su zaista nešto posebno što se već vidi po boji kože. Boji njihove kože doprinosi i specijalna mast, mešavina mlečne masti i pigmenta, koju nanose za zaštitu i čišćenje kože. Nedostatak vode u tako vrućoj i suvoj klimi je značajan. Himbe koriste otihimbijsk jezik i poslednji su polu nomadski narod u Namibiji. Obučeni su u tradicionalnu odeću, od kojih se većina sastoji samo od kecelje od kože i sandala. Veoma ljubazno (i pored toga što smo morali da komuniciramo gotovo rukama i nogama) primili su nas kod sebe, pokazali nam svoje kuće i njihove tradicionalne plesove.

Pročitajte više na našem blogu.

Potom smo nastavili put do Windhoek, glavnog grada Namibije, gde smo svratili u prodavnice i izabrali suvenire koji će nas podsetiti na našu afričku avanturu. I tu smo se konačno okrenuli muzejima, a ne nacionalnim parkovima. Probali smo lokalne specijalitete na pijaci. Dva dana smo istraživali grad i shvatili da se nalazi na nadmorskoj visini od oko 1.700 m. Posetili smo i sajam domaće radinosti, gde je uglavnom sve od drveta ili štofa. Poznati su po velikim količinama pamuka, a pre svega su umetnici u crtanju na tkanini.

Razgledanje Nacionalnog parka Etosha

Zatim smo proveli tri noći u kampu Etosha Trading Post, koji je udaljen samo 6,5 km od Andersson ulazne kapije u Nacionalni park Etosha. Ovde smo se snabdeli gorivom, pićem, zalihama hrane. Prava kamperska oaza. Ima osam pojedinačnih mesta sa sopstvenim kupatilom, utičnicama, tekućom vodom, rasvetom, opremom za roštilj… Odavde možete da posmatrate životinje na pojilu, i posmatrate prelepe zalaske Sunca. Poseduju i četiri grupna kamp mesta koja su idealna za veće porodice, takođe su kupatila kompletno opremljena, odvojena za žene i muškarce, imaju lavaboe, tuševe. Na raspolaganju je i bazen. Posle užurbane, kišne noći u kampu, krenuli smo na četvoro časovni put kroz park gde smo videli ogroman broj životinja. Nismo vodili vodiča, išli smo sami, kroz park veliki kao nekoliko Slovenija. Da, kao više Slovenija, pa smo budno pratili kuda nas putokazi vode da se ne izgubimo. Nije bilo mnogo turista u džipovima (prednost u vremenu). Obilje divljih životinja u Nacionalnom parku Etosha pokazuje neke od najčešćih i najređih vrsta divljih životinja. Ova područja su dom za slonove (neki od najvećih primeraka u Africi zbog vitamina i hranljivih materija koji se nalaze u zemljištu), ugroženog crnog nosoroga, pa čak i leoparda. Lavovi su kamuflirani u bledo zlatnu boju livada, dok se žirafe uzdižu visoko iznad većine suvog rastinja. Gledajući životinje, deca su se takmičila ko će ih više videti. I još jednom, ističem šta je dobro imati sa sobom na kampovanju u divljini i istraživanju afričkih nacionalnih parkova. Satelitski telefon! Ne postoji internet veza, daleko ste od civilizacije, zajedno sa porodicom u zagrljaju životinjskog i biljnog sveta. Toliko nam se dopalo da smo sledećeg dana ponovili obilazak.

Zaustavili smo se u mestu Tsumkwe

Nastavili smo put ka granici sa Bocvanom. Svratili smo u Tsumkwe gde smo posetili najstarije stanovnike Afrike domorodačko pleme Saan ili Bušmane, nama poznate kao »ljudi iz žbunja«. Prema nekim procenama u Africi ih ima još oko 100.000, a žive od lova i sakupljanja. Bili smo zapanjeni njihovim jezikom koji zvuči kao neka vrsta kliktanja. Uglavnom su goli, tako da ne možete prevideti njihovu žućkastu kožu. Oni su nomadi i migriraju sa mesta na mesto, živeći u jednostavnim kolibama od grana i blata koje su izgradile žene koje su jednake sa muškarcima. Žene mogu da zatrudne svake četiri godine jer su svesne da inače nemaju dovoljno mleka. Deca su gola, igraju se po ceo dan, bez obaveza su, lepo su vaspitana i slažu se sa roditeljima. Uključuju ih u ples, smeh i razgovor.

Pročitajte više o njima na našem blogu.

U modernom delu sela obradovali smo ih stvarima koje smo doneli iz Slovenije. Zahvaljujem se svim donatorima, kompanijama i pojedincima. Decu smo iznenadili Intersport loptama, bade mantilima, olovkama, sveskama i slatkišima Mali zakladi, a odrasle MCCZ zaštitnim maskama.

Ceo dan smo navijali sa njima, a onda smo hteli da pređemo granicu. Ali još smo čekali rezultate testova na koronavirus. Tako smo se odvezli do Rundua, koji je na granici sa Angolom, i tamo prespavali. Sutradan smo rano ujutro krenuli ka granici sa Bocvanom. Prešli smo pored Nacionalnog parka Chobe. Mesto se zove Ngoma.

A naše porodično putovanje nastavilo se u Bocvani. Šta smo tamo doživeli, izveštavamo u sledećem blogu. Već ste videli neke od naših snimaka koje smo napravili Nikon kamerom na Instagramu.

Blog: Martin Žgela: „Iza kamere sam svojim očima video da prikupljena sredstva idu u prave ruke.’’

Podporniki projekta 2many4granny na poti v Afriko

Pustite odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen.