Afrika

Bocvana kroz naše oči

Naše putovanje je imalo veoma posebnu svrhu – na kraju smo otišli u Bocvanu i predali ključeve skloništa izgrađenih sredstvima prikupljenim kroz dobrotvornu akciju. Ali u ovoj zemlji postoje ogromne razlike – u gradovima je luksuz i sjaj, a u selima duboko siromaštvo, posebno u ruralnim sredinama. Zanimljivo, to je jedna od ekonomski najrazvijenijih zemalja Afrike, zahvaljujući iskopavanju dijamanata.

Bocvana je dom četiri najbogatija nalazišta dijamanata na svetu, što je čini drugim najvećim proizvođačem dijamanata, odmah iza Rusije. 85 % izvoza odnosi se uglavnom na dijamante, a u isto vreme 1/3 prihoda ide u državnu kasu. Prema BDP-u, zemlja je među bogatijima, što znači da dobija manje subvencija i pomoći, što siromašne gura u još veće siromaštvo, a šačica njih se, sa druge strane, bogati.

Ali nije uvek bila tako bogata. Pre nezavisnosti i otkrića nalazišta dijamanata, zemlju su mučile suša, šap, velika nezaposlenost… Važila je za jednu od najsiromašnijih zemalja na svetu, zapuštena, zavisna od poljoprivrede, sa malo kapitala za razvoj.

U Bocvani rade na iskorenjivanju siromaštva, sprovodeći program Nation Powerty Eradication. Pomoć je potrebna svuda i oni su zahvalni na svakoj pomoći. Radi se o dubokom, mračnom siromaštvu. Neki ne vide četkicu za zube, komad sapuna do svoje 20 godine! Nemaju toalet, tekuću vodu, struju, spavaju na podu bez ćebeta i jastuka. U takvim uslovima spavaju čak i zimi. Mnogi su neuhranjeni. Nisu obrazovani, pa i zemlju koja je plodna ne obrađuju kako treba.

O tome možete puno da pročitate u našem intervjuu sa sestrom Fani Žnidaršič.

Prelazak granice nam je oduzeo dosta vremena, dugo smo čekali na rezultate testova, a pre svega i dosta novaca. Iza nas je već bilo mnogo pređenih kilometara, bili smo prilično umorni.

Bocvana je više zelena zemlja, nego savanska. I ako spada među bogate zemlje, ovde smo videli najveće siromaštvo. Putevi su u najgorem stanju. Pošto se životinje greju na toplom asfaltu uveče i noću, vožnja po mraku je praktično nemoguća, jer na 100 km sretnete više od 1000 magaraca, konja, zebri, antilopa… Čak i danju, ali bar možete da ih izbegnete jer ih vidite. Dobro nam je došla toalet kesa, u koju je Jaša mogao da piški u autu, da se ne bi mnogo zaustavljali. Putovanje je bilo dugo, red spavanja, red pevanja, red ćaskanja. Između, deca su gledala crtani film i uživala u Juniorovim avanturama… Miha je bio izuzetno fokusiran na vožnju, a ja sam uređivala snimljene sadržaje i pravila nova scenarija.

Mihini problemi…

Miha je dobio trombozu, pa smo morali da posetimo i lokalnu bolnicu. Svi ostali su bili savršeno zdravi, što takođe pripisujemo redovnom konzumiranju Waya probiotika. A ako već javno pričam o našim problemima, ne mogu a da ne kažem, da ste i na Instagramu mogli da vidite da je Mihu bolelo rame zbog dugih vožnji. Odlično su mu pomogli neki od Favn proizvoda, a ovog puta moram da istaknem zaista vrhunski Turbo gel F23.

Kasane

Tri noći smo se smestili u Kasani, u blizini afričkog „četvorougla“, gde se skoro susreću četiri zemlje: Bocvana, Namibija, Zambija i Zimbabve. Nalazi se na krajnjem severoistočnom uglu Bocvane, gde služi kao administrativni centar okruga Chobe. Prema popisu iz 2011. godine, tu je živelo 9.244 stanovnika. Kasane je stekao međunarodnu slavu za kratko vreme, kao mesto gde se 1975. Elizabet Tejlor ponovo udala za Ričarda Bartona. U ovom kraju postoji veliki broj kampova i smeštaja specijalizovanih za safari turizam. Svi oni nude jednodnevne izlete u Nacionalni park Chobe i na Viktorijine vodopade, kao i izlete brodom po reci Chobe.

Iz ovog grada smo posetili i Zambiju i Zimbabve, mislili smo da će za ove dve zemlje ostati još dana, ali nažalost nije. Na sve ostale izlete smo kretali sa ovog mesta. Na izlete smo kretali rano ujutru a uveče smo se vraćali u kamp.

Mogu da kažem da smo uživali i u kampovanju, jer je sve bilo veoma uredno, a zbog uslova izazvanih korona virusom nije bilo ni gužve. Spavali smo u šatorima na krovovima džipova, umotani u tople vreće za spavanje. Veliko iskustvo! Ponekad je bilo čak i veoma romantično sa specijalnim svetiljkama. Samo ujutru je bilo jako hladno, pa je dobro došla topla jakna. Deca su se grejala kakao napitkom, koji ih je asocira na topli dom.

Nacionalni park Chobe

Bili smo oduševljeni Nacionalnim parkom Chobe. Priroda je zaista zapanjujuća, možete da vidite mnogobrojne životinje. U stvari, dopao nam se više od Nacionalnog parka Etosha. Smatra se jednim od najboljih mesta u Africi za posmatranje slonova, posebno pored vode i u njoj. Ne samo da se ovde mogu videti cela krda slonova (treba da ih ima oko 50.000), možete sresti i bivole, bradavičaste svinje, majmune, žirafe, paunove, zebre, impale, gnuove, geparde, to je prirodni dom i nosoroga. Nas je oduševila porodica lavova. Pošto je sve pored vode, videli smo i prelepe pelikane, flamingose i druge ptice. Moram, međutim, da priznam da smo doneli ispravnu odluku da sa sobom ponesemo i dva Nikon dvogleda. Neke od životinja bile su izuzetno udaljene i mogli smo ih lako preskočiti u razgledanju.

Svim putnicima zaista preporučujemo da posete ovaj park, jer ovako nešto ne doživite svaki dan, ne može se porediti sa posetom zoološkom vrtu. Ako idete u takvu avanturu sa decom, obavezno sa sobom ponesite zalihe grickalica. Znate da su gladni bez prestanka. Pa, bar su naši. I odlično je imati sa sobom nekvarljivu hranu, upakovanu u zgodnu ambalažu. Naši se uvek raduju kada iz ranca izvučem Argeta namaze koje jedu sa hlebom ili krekerima.

Ovaj park smo jednom obišli i sami, iz džipa. Kažu da su putne prilike u ovom parku nepredvidive odn. veoma zavisi od godišnjeg doba i količine padavina. Svakako preporučuju vozilo sa pogonom na sva četiri točka. Duž reke Chobe, u sušnim mesecima, posebno kada temperatura poraste, gusti pesak se „lepi” za točkove, dok u kišnom periodu putevi uz reku postaju potpuno blatnjavi. Drugi put smo se odlučili za organizovano putovanje. Savršen safari! Pamtićemo ga zauvek.

Viktorijini vodopadi

Viktorijine vodopade, među najvećima na svetu, razgledali smo iz obe zemlje, a takođe i iz helikoptera. Prelepi vodopadi su na reci Zambezi, na granici između Zambije i Zimbabvea. Vodopadi su široki oko 1,7 km i visoki 128 m. Saznali smo da je škotski istraživač Dejvid Livingston posetio vodopade 1855. godine i dao im ime po kraljici Viktoriji, iako su ih meštani ranije nazvali Mosi-oa-Tunia ili „dim koji grmi”. To je definitivno jedna od glavnih turističkih atrakcija Afrike i čak se nalaze na listi prirodne baštine (UNESCO). Posebnost je uska šuplja pukotina u koju voda pada. Videli smo vodopade u dva nacionalna parka (12 km): u Nacionalnom parku Mosi-oa-Tunia u Zambiji i Nacionalnom parku Viktorijini vodopadi u Zimbabveu. Upoređuju ih sa severnoameričkim Nijagarinim vodopadima, ali su mnogo veći po veličini i visini. Čak se takmiče sa južnoameričkim vodopadima Iguasu. Možete da pročitate mnogo o njihovoj lepoti i karakteristikama na Wikipediji. Naša deca nisu bila samo zaslepljena ovom lepotom, već su veoma sabrano slušala sve informacije. Da smo mogli još da se okupamo, povrh svega što smo videli u parku slonova: leoparda, slona, bivola, antilopu, noja.

Nata

Od Kasane do Nata vozili smo se veoma truckavim putem četiri i po sata. Iskoristili smo društvene igre iz prodavnice Tojeto da nam odvuku pažnju. Isplanirali smo vreme za Nata Bird Sanctuary, zaštićeni rezervat u Bocvani, koji je osnovan 1988. godine i pokriva površinu od 230 km2. Ovde žele da očuvaju divlje životinje, projektom upravlja Društvo za očuvanje Kalaharija. U rezervatu živi 165 vrsta ptica, uključujući velike i male flamingose.

Put nas je doveo do „najluđeg“ kampa u Africi, Baobaba. Odvezli smo se i do najvećeg osušenog slanog jezera Maghadigadi. Čisto beli pejzaž, gde na više od 100 kilometara ne raste ništa. I ovde smo izgubili signal. Solane usred suve savane severoistočne Bocvane spadaju u najveće solane na svetu. Priča se da je ovde nekada bilo jezero veće od cele Švajcarske, ali je presušilo pre 10.000 godina.

Vrhunac našeg putovanja – uručenje ključeva od skloništa porodicama

Odavde je, međutim, za mene počeo najvažniji deo puta. Vrhunac dobrotvorne misije. Da se prisetimo… U Sloveniji smo u saradnji sa Caritasom Slovenije organizovali humanitarnu akciju. Putem SMS poruka i uplatama na tekući račun prikupili smo sredstva za izgradnju skloništa u Serowe-u. Humanitarna organizacija nas je povezala sa misionarkom sestrom Fani Žnidaršič, koja u Bocvani živi više od 20 godina i dobro poznaje tamošnju situaciju. Prvo smo hteli da uradimo nešto trajno – bunare na primer, ali to nije bilo moguće jer je veoma teško dobiti dozvolu za to. Ali nismo odustajali, odlučili smo da pomognemo i uspeli smo. Uz vašu pomoć, 2many4granny su do danas podigli pet skloništa, dva su već izgrađena i trenutno se završavaju radovi na još tri. Ali ne samo to – našoj dobrotvornoj akciji odazvale su se mnoge kompanije (Intersport, Mali zakladi, MCCZ klinika, GH Holding, Porodnišnica Postojna, Svet Metraže, Monna Lisa, Studio Moderna, Lekos, Violeta, Lomas, Autan, Redoljub, Vzajemna, Benquick, Favn, Bema ITS, Argeta…), kojima se od srca zahvaljujem. Sakupili smo 500 kg stvari (olovke, odeću, školske torbe, kutije za prvu pomoć, zaštitne maske, higijenske uloške, kalkulatore, cipele, lopte…), koje smo sami spakovali, sredili papire i platili carinu. Sa sobom smo poneli više od 20 kofera u koje smo spakovali priloge za meštane, a ostale smo poslali avionom i brodom. Od velike pomoći nam je bila logistička kompanija Schenker. Zahvalna sam svim humanim ljudima koji su se odrekli jedne kafe i donirali po „evrić“ za izgradnju skloništa. Zahvalan sam i svima vama, koji ste lično doneli robu da biste nam pomogli.

Serowe

Serowe, prema s. Fani Žnidaršič je veoma veliko selo koje se veoma sporo razvija. Imaju prodavnice, škole, bolnicu, domove zdravlja, hotele, vladine kancelarije, aerodrom, stanicu… To je urbano selo sa 50.000 stanovnika, koje igra važnu ulogu u istoriji Bocvane. To je takođe tradicionalni centar plemena Bamangwato. Smešteno je u plodnoj oblasti koju vodom snabdeva reka Lotsane. ”Medicinska nega je dostupna svakom građaninu Bocvane i besplatna je. Ako je veoma hitno, država ih vodi na preglede ili lečenje u privatne bolnice ili u Južnu Afriku, ako lečenje nije moguće u Bocvani. Naravno, kada nije hitno, sve ide veoma sporo. Postoje domovi zdravlja u kojima ljudi mogu da potraže pomoć. Svakog meseca majke bi trebalo da dovode decu od nula do pet godina na merenje. Tamo ih vakcinišu protiv dečijih bolesti.“- rekla nam je sestra Fani. Ona je dodala da dečaci/muškarci i devojke/žene imaju mogućnost da se ravnopravno školuju. Devojke/žene se suočavaju sa brojnim izazovima, što utiče na sticanje odgovarajućeg obrazovanja. Neke napuštaju školu. Izazovi uključuju: maltretiranje i gledanje sa visine na njih zbog siromaštva porodica, seksualno zlostavljanje od strane porodice, tinejdžersku trudnoću, nedostatak novca za kupovinu školskog pribora kao što su uniforme, cipele i druge osnovne stvari, nemanje ni higijenskih uložaka. Mnoge devojke na kraju preuzimaju roditeljske uloge i brigu o mlađoj braći i sestrama iz više razloga (jer su siročad, napušteni od roditelja, jer su im roditelji alkoholičari, i mnogi drugi društveni problemi).

Tokom epidemije korona virusa, mnogo ljudi je ostalo bez posla, troškovi života su porasli, cene hrane i drugih stvari su rasle iz dana u dan, što je dovelo do još većeg siromaštva. Mnogima je tokom ovog perioda već isključena voda. „Siromašne porodice nemaju dovoljno, po nekoliko dana su bez hrane i pristojnog obroka. Siromašni dobijaju malu ili nikakvu pomoć od pokrajine kojoj pripadaju. Osim toga, oni vode pravu borbu da pronađu ili dobiju posao, uključujući i povremene poslove, jer se na njih gleda sa prezirom jer nisu “obrazovani” i nemaju lična dokumenta. Razlike između bogatih i siromašnih su ovde izuzetno vidljive.”

Pa, i konačno smo stigli kasno uveče na dugo očekivani sastanak sa sestrom Fani, koja živi u Bocvani već 21 godinu i vodi veliku misiju. Srdačno smo dočekani tradicionalnim bocvanskim plesom i hranom. Tamo smo proveli četiri dana.

U Serowe-u smo prvo posetili malu školu, gde smo sa decom uzrasta od tri do sedam godina napravili otiske šaka koje ćemo odneti u vrtić Domžale. Poklonili smo im tempere, papire, bojice, bombone, odeću i druge korisne stvari. Svratili smo i u misionarski centar koji ima zvonik, crkvu, kuću u kojoj žive tri misionara i mesto za nedeljna okupljanja i poučavanje dece, kao naši veroučitelji. Zajedno smo pripremili jedan obrok hrane i sapuna. Deca su priredila još plesno pevačkih nastup samo za nas, a mi smo im uručili poklone.

Posetili smo mamu koja živi u užasnoj limenoj šupi, bez struje, vode i toaleta. Ima bebu i još dvoje dece. Uručili smo joj ključeve skloništa koje je izgrađeno sakupljenim donacijama u Sloveniji. Kada je ušla u minijaturnu kuću sa vratima i prozorima, veličine 4 X 5 m, bilo je zaista dirljivo. To je sklonište koje nema struju i vodu, ali neće prokišnjavati, biće suvi, sakriveni od hladnoće. Saznali smo da će u njemu živeti sa suprugom, bakom, dedom i ostalom rodbinom.

U Serowe smo posetili i baku koja se pri hodanju pomaže štakama, koja brine o deci i unucima. Žive zajedno u šatoru. Upoznali smo troje njenih unuka, čiji je otac na njihove oči ubio majku i zatvorio ih u njihovu tkz. „kuću“. Komšije su čule krike i spasile ih. Najmlađi je baš mali, još ne hoda… Dečaci su plakali tokom naše posete, bili su polugoli, prljavi… I ovoj porodici dali smo ključeve od drugog skloništa, koje smo izgradili uz vašu pomoć . Tamo nije moguće uvesti ni vodu ni struju, ali će bar će imati krov nad glavom.… Od sredstava prikupljenih u Sloveniji biće izgrađena još tri skloništa za porodice.

Prikupljena finansijska sredstva će značajno pomoći deci i njihovim porodicama. ”Sada će nam biti mnogo lakše da im pomognemo. Sa svakom pomoći koju porodica dobije, njeno samopoštovanje se povećava i oni postaju deo društva. Deca izrastaju u bolje ljude. Siromaštvo će se smanjiti. Opstanak će biti izvesniji. Porodice, žene, mladi i deca biće osnaženi da stvore dom i stanu na svoje noge. Deca će steći dostojanstvo, porodice će steći dostojanstvo. Osećaće se kao da negde pripadaju. Videćemo decu koja će završiti studije do tercijarnog nivoa bez napuštanja školovanja“, optimistično je zaključila sestra Fani Žnidaršič.

Za decu smo priredili pravo filmsko veče, prikazali smo im film Visit Slovenia. (Pogledajte na Instagramu kako je izgledalo naše druženje.) Pokazali smo im lepote Slovenije, objasnili im gde se nalazi naša zemlja. Objasnili smo im da zimi pada sneg. Ispričali smo i koje životinje imamo kod kuće, a koje ne. Poneli smo sa sobom odličan Epson projektor, koji im je pružio ovo nezaboravno iskustvo. Družili smo se četiri, pet sati. Deca su bila presrećna. Poslužili smo ih grickalicama i sokovima, a dali smo im i mnogo kozmetike i odeće da ponesu kući. Za njih je to bio najlepši praznik u poslednjih 10 godina.

Već nekoliko dana smo srećni i zdravi u svom kućnom okruženju. Najviše nas je impresionirala priroda koju Afrika može da ponudi, humanitarnost na tom putu, pomoć deci, učenje o životima dece tamo i njihovim osmesima, uprkos tome što su znatno siromašniji i nesvesni šta drugde postoji. Ipak, srećni su, možda i više nego mi ovde, u razvijenom svetu. Svakako, ovo putovanje nam je proširilo vidike i obogatilo nas uspomenama, iskustvima i avanturama.

Podporniki projekta 2many4granny na poti v Afriko

Pustite odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen.