Afrika

FOTO: Dobročinstvo na putu po Africi

Prema SSKJ, izraz dobročinstvo označava vršenje, pokazivanje dobrih dela i radnji. ” Charity ” – velikodušnost i predusretljivost, pomaganje ljudima u nevolji. Primetila sam da je u 12. i 13. veku Evropa doživela pravu dobrotvornu revoluciju. Bogate mecene su osnovale mnoge bolnice za siromašne i bolesne. Pojavila su se nova bratstva i verski redovi, čija je primarna misija bila dobročinstvo. Zanimljivo je da SAD, na primer, Mjanmar, Šri Lanku i Indoneziju svrstavaju među zemlje nižeg srednjeg dohotka, a sa druge strane, ove zemlje su među deset najmilosrdnijih zemalja sveta. U njih spadaju i Sjedinjene Države, Novi Zeland, Irska, Australija, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo i Holandija.

Pitam se da li je dobročinstvo zaista dobrotvorno ili ima veliku meru sebičnosti. Jer davanjem činiš sebe najsrećnijim i to te hrani. Ponekad se kaže da su najslomljeniji ljudi najmilosrdniji. Ili je to deo terapije koja tvrdi da ako svaki dan činiš nešto dobro za drugog i osećaćeš se dobro.

Siromaštvo u Africi je još dublje, još crnije…

U detinjstvu sam uvek volela da pomažem, što je bio uticaj moje bake. Kroz moj sopstveni razvoj, ta osobine se dodatno razvila. Najviše me dirnulo kada sam na raznim putovanjima videla još jedan nivo siromaštva, koji je dublji od našeg siromaštva, koje poznajemo u Sloveniji, kada, na primer, deca do 10 godine ne vide more, nemaju para za školski pribor, nemaju kvalitetnu hranu koju mlad čovek treba da ima… Ne potcenjujem pomoć potrebnu u Sloveniji i godinama se odazivam raznim apelima. Siromaštvo koje sam videla širom sveta je, međutim, dublje je i drugačije. Ono što smo videli u Africi je još više, još crnije, još dirljivije. Ovde govorimo o tome da deca, porodice, do 20 godina nemaju ni uložak, pelene, ne znaju šta je četkice za zube, ne vide tekuću vodu, osim kada pada kiša, žive u buđavim stanovima, dobiju parče sapuna za dva-tri dana… Samo da obezbede jedan obrok na svaka dva-tri dana – kašu (“porigge”, kao palenta) je za njih borba. Deca ne jedu voće, mlečne proizvode… Igrački, mekanih kreveta… nema. U Bocvani, gde smo takođe boravili, temperatura padne noću na 3, 4, 5 C. A oni spavaju napolju. Imaju tri zida od lima ili drveta, pokrivena krovom kroz koji prodire voda. Na golom podu imaju neko staro, prljavo ćebe koje nije prano godinama i godinama. A ovo je njihov dom. Iznad glave im visi kanap na koji okače dva ili tri komada rezervne odeće koje imaju. Stvari peru jednom, dva puta mesečno i to ručno, inače su stalno u istoj odeći. Nemaju ništa drugo. Nema svako svoju kašiku, tanjir, nema ormana, toaleta, struje… Nema tu ničega… Plus, što je najvažnije, nije im dostupno znanje i obrazovanje.

Mislim… Iako nemaju ništa – ako porodica ima 13 dece – imaju ukupno 40 komada odeće. Svako ima tri. I imaju ćebad, posuđe i cipele. Kad bi ih neko naučio kako da rukuju ovim, kako da ga savijaju, zašto ćebe ne bi trebalo da bude na podu tokom dana, zašto da ga ne gaze, da provetravaju… Kako napraviti grabulje i zagrabiti po podu da bi unutrašnjost kuće bila ravnija… Kako se papiri skupljaju na gomilu, a ne bacaju po svuda… Odnosno, nemaju ni osnovno obrazovanje, znanje i veštine, kako da od ovoga minimalizama naprave pristojan stan. Sve je prljavo, izgužvano… Niko ih nikada nije naučio kako da peru, sklapaju, brišu, čiste… Niko ih nije naučio šta znači voditi računa o higijeni… Bilo bi dobro početi od toga da razumeju da će pisanjem i računanjem u školi steći neka znanja i tako lakše naći posao. Tako će lakše biti svesni svojih prava i mogućnosti u životu. Možda će biti otvoreniji za bilo kakve ideje kako da obrađuju zemlju i da porodici obezbede raznovrsnu hranu.

Misionarka Fani nas je upoznala sa porodicama kojima smo pomogli.

Ukratko, siromaštvo je ovde zaista strašno. Pošto smo iz Slovenije i nismo poznavali nijednu porodicu kojoj je pomoć potrebna, pomogla nam je misionarka slovenačkog Caritasa Fani Žnidaršič, koja tamo živi više od 20 godina. Ona poznaje porodice, zna kakav život imaju. Odabrala je porodice koje se suočavaju sa šokantnim životnim sudbinama. Sa sobom smo poneli 300 kg dodatne robe, koliko smo imali priliku da ponesemo kad putujemo avio-kompanijom. Stalno smo ih delili, a najviše u mestu Serowe. U Sloveniji smo uz pomoć firmi prikupili dosta materijalnih dobara (zaštitne maske, naočare, flaše za vodu, lopte, kalkulatore, školske torbe, olovke, odeću, vunicu, polovne mobilne telefone, obuću, namaze, kakao…). Zahvaljujemo se svima koji su nam pomogli da spakujemo stvari za čak četiri velike palete. Poslali smo ih sopstvenim sredstvima preko logističke kompanije Schenker u Južnu Afriku, a zatim u Bocvanu.

A ako ste nas pratili na društvenim mrežama, mogli ste da vidite da su i naša deca učestvovala u dobrotvornoj akciji. Srdačno su iz ruke u ruku davali slatkiše, igračke, odeću i druge stvari. Njihova situacija ih je dirnula, mislim da će sada umeti još više da cene ono što imaju. Grlili su ih kao da se poznaju dugi niz godina. Iako naša deca nisu znala njihov jezik, nekako su komunicirali. Kući smo se vratili praznih kofera. Svoje omiljene igračke i odeću ostavili su tamo onima kojima su bili potrebni, a sa sobom su doneli spoznaju da moraju da uče da nešto postignu u životu.

U nastavku delimo foto-utiske sa vama.

Na fotografijama se vide torbe šta smo im sve poneli. Donirali smo zaštitne maske. Treba znati da su u ovom delu, u Bocvani, maske obavezne. U vrtićima, školama, gde god da se krećete, one su obavezne. Ali ko ima novca da ih kupi? Niko. Pored zaštitnih maski dobili su i naočare. Stari mobilni telefoni su dobrodošli nastavnicima kako bi bar neko mogao da komunicira sa svetom. Takođe, potrebna im je odeća i obuća. Ređali smo ih po veličini ili uzrastu. Zaista su im potrebni antibiotici i lekovi. Ovde možete upoznati i hrabru sestru Fani.

U Serowe smo deci prikazali film Visit Ljubljana. (Pogledajte na Instagramu kako je izgledalo naše druženje.) Pokazali smo im lepote Slovenije, objasnili im gde se nalazi naša zemlja. Objasnili smo im da zimi pada sneg. Ispričali smo i koje životinje imamo kod kuće, a koje ne. Poneli smo sa sobom odličan Epson projektor, koji im je pružio ovo nezaboravno iskustvo. Družili smo se četiri, pet sati. Deca su bila presrećna. Poslužili smo ih grickalicama i sokovima, a dali smo im i mnogo kozmetike i odeće da ponesu kući. Za njih je to bio najlepši praznik u poslednjih 10 godina. Pošto je noću predaleko i opasno da idu sami kući, mi smo ih odveli. Pogledajte kako smo se družili na Instagramu.

Posetili smo mamu koja živi u užasnoj limenoj šupi, bez struje, vode i toaleta. Ima bebu i još dvoje dece. Uručili smo joj ključeve „ shelter“-a koji je izgrađen sakupljenim donacijama u Sloveniji. Kada je ušla u minijaturnu kuću sa vratima i prozorima, veličine 4 X 5 m, bilo je zaista dirljivo. To je sklonište koje nema struju i vodu, ali neće prokišnjavati, biće suvi, sakriveni od hladnoće. Saznali smo da će u njemu živeti sa suprugom, bakom, dedom i ostalom rodbinom.

U Serowe smo posetili i baku koja se pri hodanju pomaže štakama, koja brine o deci i unucima. Žive zajedno u šatoru. Upoznali smo troje njenih unuka, čiji je otac na njihove oči ubio majku i zatvorio ih u njihovu „rupu“, tkz. „kuću“. Komšije su čule krike i spasile ih. Najmlađi je baš mali, još ne hoda… Dečaci su plakali tokom naše posete, bili su polugoli, prljavi… I ovoj porodici dali smo ključeve od drugog skloništa, koje smo izgradili uz vašu pomoć . Tamo nije moguće uvesti ni vodu ni struju, ali će bar imati krov nad glavom.

Od sredstava prikupljenih u Sloveniji, očekuje se izgradnja još tri skloništa za porodice.

Dali smo razna dobra plemenu Himba. Kako izgledaju njihovi životi, detaljno smo predstavili u blogu U društvu pripadnika plemena Himbi. Dobrodošli na čitanje!

Afričku decu smo iznenadili raznim stvarima koje smo prikupili pre polaska na put.

Gaja iz automobila deli afričkoj deci bombone. Njihova radost je bila neopisiva.

Deci smo poklonili i lopte, bade-mantile, hranu i pribor za prvu pomoć… Sreli smo ih na putu i zastali. Odjednom se oko nas stvorila čitava gomila dece. Bili su nam neizmerno zahvalni. Njihovi osmesi svedoče da su doživeli nešto neprocenjivo.

Posetili smo porodicu i doneli joj kante vode. Vidi se lonac u kome kuvaju. Postavljen je na nekoliko grančica i ovo je njihova “šporet” na otvorenom. Žive na podu, na ćebetu.

Poklonili smo stvari porodici koja spava u šatoru. Šator ima dnevni boravak i kuhinju. Obukli smo ih, posebno su bili srećni zbog majci. Devojci sa cerebralnom paralizom dali smo meki jastuk i ćebad.

Na fotografijama možete videti kako smo kupovali hranu.

U Serowe smo prvo posetili malu školu, gde smo sa decom uzrasta od 3 do 7 godina napravili otiske šaka koje ćemo poneti u vrtić Domžale. Poklonili smo im tempere, papire, bojice, bombone, odeću i druge korisne stvari. Obradovali smo ih i otiscima šaka mališana iz domžalskog vrtića.

U Serowe smo deci podelili raznu robu.

Usput smo posetili još jednu porodicu i donirali pelene, zaštitne maske, uloške, ćebad… Vidite da žive u domu gde su zidovi od blata. Porodica zaista nema ništa.

Ukratko, vratili smo se kući srećni jer smo mogli da pomognemo, ali u isto vreme i tužni jer nismo mogli da pomognemo baš svima. Na prvi pogled, imali smo dosta materijalnih dobara za doniranje, ali s druge strane, vrlo brzo smo ih razdelili. Da imamo više, mogli bismo da doniramo još više. Srce nam je lupalo kada su se deca okrenula prema nama, ali nažalost nismo imali više šta da im damo. Žao mi je što nismo prikupili još… Tako da ovih dana pokušavam da prikupim više i planiram da pošaljem još robe za njih početkom godine. Takođe smišljam biznis plan zajedno sa Mihom da nekako podržimo malu školu u Serowe. Zašto? Trenutno je zatvorena, ali je njena uloga od najveće važnosti za tamošnju decu. Tamo uče osnovne životne lekcije, vrednosti, jednostavno nauče šta je higijena, dobiju obrok. I smatramo da mališane treba vaspitavati kako bi postigli više u životu od svojih roditelja. Da će svojim obrazovanjem ostaviti siromaštvo iza sebe…

Podporniki projekta 2many4granny na poti v Afriko

Pustite odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen.